Istorija Balkana

Tuesday, October 11, 2005

Zlatna Fibula iz Gamzigrada

Kod Gamzigrada otkrivena zlatna kopča rimske vojske

Tim studenata arheologije iz Srbije i Crne Gore i Nemačke saopštio je da su na kasnoantičkom lokalitetu „Feliks Romulijana” kod Gamzigrada otkrili zlatnu „fibulu” (kopču) tešku 100 grama. Arheolozi su rekli da „fibula” predstavlja kopču za togu koju su nosili visoki oficiri rimske vojske i da je pripadala nekome ko je sahranjen u grobnici koja je izvan zidina lokaliteta „Feliks Romulijane”. Stručnjaci tvrde da je reč o jedinstvenom pronalasku u Srbiji i da je istovetna fibula uklesana na zidine iznad kapije Romulijane. Arheolozi iz SCG i Nemačke rade na ovom lokalitetu dve godine i za to vreme je sondirano područje kako bi se odredilo gde će se vršiti istraživanje. (RTS)

Sunday, September 11, 2005

Gunjača

Zlatko Gunjača

GROBLJE U DUBRAVICAMA KOD SKRADINA I DRUGA GROBLJA 8-9. STOLJEĆA U DALMACIJI

U selu Dubravicama, smještenom oko 6 km sjeverno od Skradina, godine 1985. slučajno je otkriveno ranosrednjovjekovno groblje. Nakon sondažnoga zahvata koji je ukazao na značaj i važnost groblja, od 1986. godine1 na tom se položaju provode sustavna arheološka istraživanja Budući da je dosad otkriven tek dio grobnog areala, istraživanja će se nastaviti i ove godine, a vjerojatno i poslije. Dubravičko groblje nalazi se na padinama uzvisine, pred novom župnom kućom i kapelom, prilikom gradnje kojih je otkriveno. Grobovi su složeni u redove i okrenuti u smjeru zapad-istok, odnosno sjeverozapad-sjeveroistok, tj. s uobičajenim otklonima. Unatoč činjenici da je dosad otkriven i istražen relativno mali broj grobova, ukupno njih 53, u okviru toga nevelikog skupa utvrđenje iznenađujuće velik broj međusobnih različitosti. Te se različitosti očituju naviše načina. S jedne strane, riječ je o drukčijim pogrebnim obredima, a s druge o raznovrsnim postupcima pri oblikovanju samih grobova, odnosno grobnih raka.

Dopustite mi da vas najprije upoznam s iznimno zanimljivim otkrićem do kojeg je došlo u samom jugoistočnom kutu dosad pretraženog areala.2 Na tom položaju, oko 25 cm ispod površine zemljišta, otkopani su ostaci dviju urni. Te posude sadržavale su spaljene kosti pokojnika pomiješane s dosta gara i pepela. Obje su bile oštećene. Jednoj je uništen grleni rub i odsječen poveći dio po visini (sl. 1), dok je druga bila razbijena u komade. Sačuvani dio prve urne bio je u cijelosti ispunjen spaljenim ljudskim kostima3, garom i pepelom. Veća količina gara i pepela, komadića pougljenjena drveta, te čestice poneke spaljene kosti, pronađeni su uokolo i ispod posude. Među razlomljenim ostacima druge posude nalazio se poveći, plosnati riječni oblutak, koji je mogao služiti kao njezin poklopac (sl. 2). Oblutak i ulomci urne ležali su na zgarištu pa je iznad, uokolo i ispod njih pronađeno mnogo pepela, gara i ugljevlja, te stanovita količina spaljenih ljudskih kostiju.

Godine 1989. otkriveni su novi paljevinski grobovi, među kojima i jedan cjelovito sačuvan (sl. 3). Riječ je o urni s kamenim poklopcem punoj sparenih ljudskih kostiju, posve sličnoj keramičkim loncima pronađenim u kosturnim grobovima. Iznad i okolo te posuđe nađeno je mnogo pougljenjena drveta te dva keramička pršljena. Pronalazak toga groba uklonio je i posljednju dvojbu o tome da su u Dubravicama pronađeni paljevinski grobovi, za koje se sa sigurnošću može kazati da pripadaju ranom srednjem vijeku. Činjenica je da su svi paljevinski ukopi otkriveni među kosturnim grobovima, tj. na onim dijelovima terena koji su ostali netaknuti prilikom formiranja raka tih posljednjih. Prva urna nađena je uza sam rub kosturnoga groba 34, pa je logično pretpostaviti da je dio koji joj nedostaje otkinut prilikom kopanja njegove rake. Do razbijanja druge urne i uništenja ostalih vjerojatno je došlo prilikom naknadne obrade zemljišta, jer su one, kako smo vidjeli, bile ukopane vrlo plitko. U prilog takvu zaključku govorile bi i okolnosti koje su uvjetovale cjelovito očuvanje urne pronađene 1989. godine. Ta je posuda također nađena na dijelu terena okruženom četirma grobnim rakama, pa je istoga preživjela tu prvotnu devastaciju. Od naknadnoga uništenja, uzrokovanoga poljodjelskim radovima, sačuvala se zbog toga što je bila pohranjena dublje od ostalih. Ona se, naime, nalazila u sloju do kojeg nije doprlo ralo ili neki drugi poljodjelski alat.

Najbrojniju skupinu dubravičkih grobova čine oni čije su rake ukopane duboko u tupinastu zdravicu. Njihova dubina nije ujednačena pa se kreće između 90 i 170 cm u odnosu na površinu zemljišta. U većini slučajeva raketih grobova bile su obložene kamenom, s tim da je oblaganje načinjeno na dva različita načina. U prvom slučaju uzdužne strane grobnih raka bile su obložene velikim okomito postavljenim, nepravilnim kamenim pločama (sl. 4). Drugu inačicu čine grobovi kojih su bočne stranice bile obložene zidićima sagrađenim od manjega, uglavnom potpuno neobrađenoga kamena. To je kamenje bilo složenou više redova i međusobno povezano glinom žućkaste boje (sl. 5). Iznimku zasad predstavlja grob 34 gdje je za međusobno povezivanje kamenova, umjest ogline, uporabljena žbuka, u sastavu koje prevladava vapno i riječni pjjesak (sl. 6).

U obiju skupina grobova s kamenom arhitekturom uzglavnice i donožnice bile su izvedene od okomito postavljenih kamenih ploča ili masivnijih kamenova. U nekoliko slučajeva na tim su mjestima, umjesto usađenih ploča ili kamena, bili podignuti zidići opisanih obilježja. U okviru skupine duboko ukopanih grobova s kamenom arhitekturom moglo bi se, ali samo uvjetno, govoriti i o trećem načinu oblaganja raka, jer je riječ o kombinaciji dviju opisanih inačica. Ima, naime, nekoliko slučajeva ukojim su obložnice bile dijelom izrađene od masivnih nepravilnih kamenih ploča, a dijelom sazidane od manjih kamenova. Svi grobovi s kamenom arhitekturom bili su pokriveni jednom ili s više masivnih, nepravilnih kamenih ploča. Otvori, odnosno, sastavi među poklopcima, kao i njihov spoj s obložnicama rake, bili su temeljito začepljeni nanosima dobro nabijene žute gline. U nekim slučajevima, štoviše, poklopnice su bile pokrivene glinom po cijeloj površini. Taj glineni nanos bio je prilično debeo, vrlo temeljito razvučen i vrlo čvrsto nabijen. To je nedvojbeno učinjeno u nakanida se grob što bolje, tj. gotovo hermetički, zatvori (sl. 7).

Za grobove s kamenom arhitekturom utvrđeno je da su oni sa suho zidnom ili glinom vezanom arhitekturom imali dvojako riješene podnice. U nekim slučajevima truplo pokojnika polagalo se neposredno na zdravicu, ali su dna tih grobova češće, prije pokopa, bila oblagana kamenim pločama. Kod onih kojima su rake bile obložene okomito postavljenim, masivnim kamenim pločama, trupla su obično polagana neposredno na zdravicu. Pored opisanih, duboko ukopanih, otkrivena je manja skupina grobova koji su se nalazili na znatno manjoj dubini. Ukupno ih je dosad pronađeno 11 i svi su imali kamenu arhitekturu (sl. 8). Budući da su u tim grobovima pronađeni samo kosturi bez ikakve popratne građe, nije bilo osnove za njihovo pobliže određenje.

Idući slijedom došli smo i do druge osobitosti što ju je pružilo istraživanje dubravičkog groblja. Riječ je o manjoj skupini duboko ukopanih grobova kojih su rake, umjesto kamenom, bile obložene drvom. Budući da je to bila krajnje neobična, dosad neutvrđena pojava u ranosrednjovjekovnim grobovima u Dalmaciji, njezinu smo ispitivanju i određivanju posvetili najveću moguću pozornost. Istraživanja su pokazala da se radi o osobitoj konstrukciji, u cijelosti izvedenoj od drva. Okosnicu svemu činili su drveni stupovi raspoređeni u uglove raka i zabijeni u njihovo dno. Ti ugaoni stupovi služili su za fiksiranje uzdužnihi poprečnih elemenata oplate, načinjenih od debljih, pritesanih dasaka (sl. 9). Sudeći po tome što na mjestima gdje su vodoravni elementi konstrukcije trebali biti međusobno spojeni i eventualno povezani s vertikalnima nisu pronađenini čavli ni odgovarajuće kopče, valja računati da je povezivanje te drvene građe izvedeno na drugi način. S obzirom da je sav posao evidentno obavio netko vičan rukovanju drvom, ne treba isključiti mogućnost da su oplatne daske bile međusobno zaglavljene u obliku lastavičjega repa. Prilikom otkopavanja svih grobova s drvenom konstrukcijom na stanovitoj je dubini uočen sloj istrunuta drveta, koji se nalazio nešto iznad kostura. Za razliku od toga, pri pretraživanju dna rake, nakon čišćenja, dokumentiranja i vađenja kostura i priloga, nije ustanovljen nikakav trag drvenoj građi. Na osnovitih činjenica može se zaključiti da dno rake nije bilo obloženo drvenom građom, dok je s gornje strane, nakon polaganja pokojnika, drvena oplata bila zatvorena poklopnicom. Taj pokrov bio je, najvjerojatnije, načinjen od iste građe kao i obložnica, tj. od grubo pritesanih debljih dasaka postavljenih vodoravno i oslonjenih na oplatu. Ostaci opisanih drvenih konstrukcija, koje bi najprimjerenije bilo nazvati drvenom grobnom arhitekturom, ustanovljeni su dosad u četiri grobne rake. Njima bi vjerojatno trebalo pridružiti još tri slična groba, no to nije moguće učiniti bez stanovite ograde, zbog nedostatka dovoljnoga broja pouzdanih indicija za njihovu sigurnu atribuciju.

Što se priloga tiče, tu gotovo da i nema razlike među grobovima s kamenom i drvenom arhitekturom. Oni su po karakteru vrlo slični, a to isto, čini se, vrijedi i za sam pogrebni obred. Najbrojniji su bili keramički lonci, kojih je ukupno pronađeno 27. Oni su se uglavnom nalazili u grobovima, uz glavu ili stopala pokojnika, ali ih je nekoliko otkriveno i izvan raka, na grobnim poklopcima. Svi su se primjerci više ili manje, u nijansama, međusobno razlikovali, i po obliku i po veličini (sl. 10). Svega nekoliko ih je bilo ukrašeno urezanim motivima iz ornamentalnoga repertoara, znakovita za keramičke posude koje potječu iz istovremenih grobalja u Dalmaciji (sl. 11). Iznimka je tek jedan lonac, jer se na njemu nalazi urezan znak kojemu dosada nismo uspjeli pronaći analogije (sl. 12). Slijedeća najbrojnija skupina predmeta željezni su noževi. Ukupno ih je pronađeno 18 i svi su standardna tipa i uobičajenih veličina, osim dva primjerka. U ta dva slučaja riječ je o bojnim noževima koji se i oblikom i veličinom razlikuju od ostalih. Osim keramičkih posuda i željeznih noževa u dubravičkim su grobovima otkriveni i okovi triju drvenih vedrica za vodu, svi odreda jako korodirani. Otkrivena su, zatim, tri željezna kresiva, željezni vršak strelice, željezni okovkorica jednoga noža, dva željezna okova neutvrđene namjene, te još nekoliko željeznih predmeta koje, zbog jake korozije, nije bilo moguće identificirati. Nađena su tu, nadalje, dva komadića kremena, jedan pravilno rezani komad mramora, jedan keramički pršljen4, ostaci kožne vrećice još neutvrđena sadržaja i jedna brončana pojasna kopča. Pored tih uporabnih, u dubravičkim je grobovima pronađen čitav niz nakitnih predmeta: četiri srebrne i dvije pozlaćene naušnice, četiri brončana i jedan srebrni prsten i dvije na osobit način oblikovane ogrlice. Ostalo mi je da na kraju spomenem nalaz jednoga zlatnog i dvaju brončanih novčića, te otkriće dijelova ljuske jednoga jajeta5. Osvrćući se u ovoj prilici samo na one predmete koji mogu najbolje poslužiti za odredbu kosturnih grobova u Dubravicama, najprije spominjem srebrnu naušnicu zvjezdolikoga tipa pronađenu u grobu 15 (sl. 13). Kako je taj primjerak vrlo sličan paru bizantskih zvjezdolikih naušnica otkrivenih u Golubiću kod Knina6, to bi značilo da početak pokapanja pokojnika na dubravičkom groblju valja datirati najkasnije u početak 8. stoljeća. Pronađeni zlatnik (solidus) bizantskoga cara Konstantina V. Kopronima i sina mu Lava (751-775), otkrivenu neposrednoj blizini usta pokojnika u grobu 34 (sl. 14), kao i neki drugi nalazi, potvrđuje da je to groblje bilo u uporabi tijekom cijelog 8. stoljeća.7 Prisutnost para pozlaćenih naušnica tzv. »žminjskoga tipa« (si. 15) trebala bi vrijediti kao potvrda da je pokapanje na dubravičkom groblju potrajalo do u 9. stoljeće8.

Nakon što sam ukratko iznio osnovne podatke o ranosrednjovjekovnom groblju u Dubravicama, istaknuo njegova bitna obilježja i upoznao vas s osobinama pronađenih priloga, ostalo mi je da se na kraju pozabavim s nekoliko posebnih pojava što su tamo ustanovljene, a na koje sam u tijeku izlaganja već upozorio. Najprije nešto više o paljevinskim grobovima. Odnos između paljevinskih i kosturnih grobova pokazuje da se te dvije skupine, sudeći po dosadašnjim rezultatima istraživanja, ne mogu smatrati integralnim dijelovima jednoga te istog groblja, tj. da one ne pripadaju istoj razini pokapanja. Drugim rjječima, u ovom času nema mjesta eventualnom tumačenju da su se dva obreda pokapanja provodila istovremeno, tj. da je u tom slučaju riječ o biritualnom groblju. Na osnovi tih pretpostavaka najlogičnijim se čini zaključiti daje na dijelu dubravičkoga grobnog areala u ranom srednjem vijeku, vjerojatno već na početku 7. stoljeća, postojalo groblje na kojem se pokapalo isključivo spaljivanjem i polaganjem spaljenih ostataka umrlih u urne. U prilog pretpostavci da je u Dubravicama postojalo samostalno ranosrednjovjekovno pajjevinsko groblje govorila bi vrlo indikativna prostorna dispozicija paljevinskih i kosturnih grobova i odsijecanje jedne od urni, do kojega jedošlo prilikom kopanja rake kosturnoga groba 34. Dodatna, vrlo sugestivna potvrda u prilog takvu razmišljanju jesu konstatacije do kojih sam došao tijekom otkopavanja kosturnih grobova, koji su se nalazili u susjedstvu paljevinskih. U zapuni njihovih raka nađeno je dosta ugljevlja, gara i pepela, djelića spaljenih kostiju i nešto keramičkih ulomaka. Ti su keramički ulomci nedvojben oostaci razbijenih urni, a ostali nabrojeni nalazi sadržaj koji se nalazio u tim posudama ili uokolo njih.

Prema procjeni temeljenoj na iskustvima što su ih pružila dosadašnja istraživanja, čini se opravdanim očekivati da će se na navedenom sektoru dubravičkoga groblja pronaći još paljevinskih grobova. Sam obred spaljivanja je pojava koja, u svakom slučaju, nema ništa zajedničkoga ni s kasnoantičkom tradicijom pokapanja u Dalmaciji ni s Avarima. Bio je to, kao što je dobro poznato, pogrebni obred raširen u Slavena u njihovoj postojbini. Logično je stoga zaključiti da dubravičke ranosrednjovjekovne paljevinske grobove možemo pripisati jedino slavenskom življu, koji u to vrijeme očito pristiže u naše krajeve i naseljava se na tim prostorima. Prije sam upozorio da su ranosrednjovjekovne urne sa spaljenim ostacima pokojnika bile polagane vrlo plitko i da su zbog toga bile izvrgnute opasnosti od uništenja, kada se započelo sa kosturnim pogrebima, odnosno obradom zemljišta na kojem je bio smješten dotični grobni areal. Na osnovi dubravičkih i nekih drugih primjera realno je pretpostaviti da je na području Dalmacije postojao znatan broj ranosrednjovjekovnih paljevinskih grobalja9 i da su ona većim dijelom uništena tijekom višestoljetnih poljodjelskih aktivnosti. Pojava koja svakako zaslužuje dodatnu pozornost i komentar jest otkriće grobova s drvenom arhitekturom. Njima bi, ako gledamo isključivo s formalnoga stajališta, mogli naći brojne analogije u ranosrednjovjekovnih grobalja na području karpatske kotline. Taj način oblaganja grobnih raka obično se, naime, vezuje uz pogrebne običaje Avara u razdoblju od kraja 6. do početka 9. stoljeća.10 S druge strane, kako sam već upozorio, dubravički su grobovi s drvenom konstrukcijom smješteni na istoj dubini kao i glavnina grobova s kamenom arhitekturom. Daleko je, naravno, važnija na istom mjestu iznesena tvrdnja da su u tim dvjema skupinama grobova, uz ostatke pokojnika, pronađeni posveslični grobni prilozi. Ta, kulturološki gledano, potpuno identična građa i još neke obredne pogrebne pojedinosti upućuju na čvrstu međusobnu vezu, ako ne i apsolutni identitet umrlih, bez obzira u kojoj su od te dvjje vrsti grobova ukopani.

Konačno, na kraju izlaganja o osobitostima dubravičkoga groblja, smatram vrlo važnim upozoriti da se na sjevernom rubu dosad istraženog areala pojavio grob kojega, sudeći po nalazima, valja vezati uz starohrvatska groblja 9-10.stoljeća. Riječ je o grobu 11, u kojem su pronađene pozlaćene naušnice tzv. žminjskoga tipa11 (sl. 16). Po Marušiću, vidimo da on za buzetske primjerke govori kako su ukrašeni »nasuprot postavljenim ažuriranim ljiljanima«23 ili »antitetično postavljenim ljiljanima«24, dok za žminjske naušnice kaže da ih ukrašavaju »dva nasuprot postavljena srcolika lista«25. Posebno je zanimljivo ustvrditi da za razliku od buzetskih i žminjskih naušnica, među kojima postoje nepodudarnosti, svi primjerci iz Dalmacije pokazuju potpunu međusobnu sličnost, kao i to da su one jednake naušnicama pronađenim u Žminju. Minimalne međusobne razlike među tim predmetima kao što su sitne nepravilnosti, različito dimenzioniranje, formalno nijansiranje identičnog osnovnog oblika i sl. treba objasniti time što su ove naušnice, kako sam već rekao, izrađene ručno.26

Među nabrojenim tvrdnjama nedvojbeno je najprovokativnija ona posljednja, koja govori o potpunoj podudarnosti među naušnicama iz Dalmacije s parom pronađenim u Žminju. Činjenica je, naime, da se i B. Bačić27 i B. Marušić28 izjašnjavaju o izričito starohrvatskom karakteru žminjskoga groblja, vezujući ga uz kolonizatorski val hrvatskoga življa, čije intenzivno naseljavanje područja labinštine i pazinštine Marušić stavlja u vrijeme »ubrzo nakon završenog avarsko-franačkog rata 796. godine«.29 Tome valja dodati da Marušić najstariju skupinu naušnica iz Žminja, u koju uvrštava i spomenuti par, naziva»mediteransko-bizantskom« i vezuje uz najstariju fazu pokapanja na žminjskom groblju. Iz njegova se teksta može razumjeti da on genezu nekih od tihpredmeta vidi u razvoju tradicionalnih oblika naušnica, konkretno onih brončanih buzetsko-brkačkoga tipa, koje se susreću u grobovima barbariziranih istarskih grobalja 7. i 8. stoljeća.30 S druge strane, pojava naušnica »buzetsko-žminjskog« tipa u Dalmaciji navela ga je da kaže kako takvi nalazi »povezujuna određen način istarski poluotok sa sjevernom Dalmacijom«.31 Pridružujući se Marušićevoj konstataciji, završio bih ovo razmišljanje pitanjem da li je ta povezanost rezultat širenja proizvoda istarskih radionica, preko ekspoziture hrvatskih došljaka na njihovo matično područje? Naravno da je uz navedeno, s obzirom na gustoću nalaza u Dalmaciji i ostale činjenice, nužno postaviti i suprotno pitanje. Ne ukazuje li podudarnost među žminjskim i dalmatinskim primjercima na mogućnost da su došljaci među ostalima za starohrvatsku kulturu karakterističnim predmetima donijeli i jedan oblik naušnice koji su i sami mogli preuzeti (pa čak i kao gotov nabaviti) iz repertoara bizantskih zlatarskih radionica, koje su djelovale u njima susjednim bizantskim gradovima na istočnojadranskoj obali?

Razumije se da oba pitanja ostavljam za sada otvorenima, jer je određeniji odgovor na njih moguće dati samo u okviru jedne opsežne i sveobuhvatne studije cjelokupnoga nakita što je dosad otkriven u ranosrednjovjekovnim grobovima, i to ne samo na onima na području primorske Hrvatske (Dalmacija, Hrvatsko primorje i Istra). Mislim da nakon ove analize nije nužno posebno objašnjavati da se grob11 iz Dubravica, s obzirom na naušnice koje su u njemu pronađene, može smatrati starohrvatskim. Budući da se za sada radi samo o jednom grobu koji se može pripisati toj vrsti, valja pričekati dok se groblje istraži u cijelosti. Tek tada će se vidjeti postoji li čvrsta osnova za donošenje zaključaka od doista iznimno velikoga značenja. Riječ je, naravno, o mogućnosti da se na dubravičkom groblju konstatira neposredna veza između ranosrednjovjekovnih grobalja8-9. stoljeća i starohrvatskih grobalja 9-10. stoljeća. U slučaju da se doista potvrdi kako je tu stvarno postojao neprekinuti slijed pokapanja, bio bi to čvršći oslonac za etničku identifikaciju umrlih, pokopanih na grobljima ranijeg horizonta, onima koja datiraju u 8-9. stoljeće. Značilo bi to, naime, da smo konačnodobili nepobitne arheološke dokaze o prisutnosti Hrvata u ovim krajevima u to rano doba srednjega vijeka, što veći broj znanstvenika, osobito u posljednje vrijeme, uvelike osporava.

Nakon informacije o rezultatima što su ih pružila dosadašnja istraživanja ranosrednjovjekovnoga groblja u Dubravicama, kazao bih još riječ-dvije o grobljima iz istoga vremena otkrivenima na području između rijeke Zrmanje i doline rijeke Cetine. U razmatranje uzimam groblja, ali i pojedinačne grobove8-9. stoljeća, i to samo one o kojima sam mogao naći podatke u literaturi. 32Zbog bolje preglednosti podijelio sam ih u slijedeće skupine:
1. Paljevinska groblja
2. Paljevinska groblja — inđicirane lokacije
3. Groblja na redove 8-9. stoljeća
4. Groblja na redove 8-9. stoljeća — neistražena ili uništena
5. Groblja na redove 8-9. stoljeća u sklopu groblja s kontinuitetom
6. Groblja na redove 8-9. stojeća u sklopu grobalja s kontinuitetom — indicirane lokacije
7. Groblja oko crkava s ranosrednjovjekovnim (uključivši fazu 8-9. stoljeća) i kasnijim ukopima
8. Groblja oko crkava s ranosrednjovjekovnim (uključivši fazu 8-9. stoljeća) i kasnijim ukopima — inđicirane lokacije
9. Pojedinačni nalazi grobova 8-9. stoljeća
10. Grobovi 8-9. stoljeća s drvenom arhitekturom.

Ako prihvatimo uobičajenu vremensku determinaciju tih grobalja (8-9. stoljeće), već letimičan pogled na kartu (si. 17) rječito nam govori da o takvim nalazištima ne možemo više govoriti kao o sporadičnim pojavama. Očito je, također, da je, što se grobova tiče, znatan broj njih sa dosta sigurnosti moguće pripisati novopridošlom življu. Prema uvriježenu mišljenju, došljaci su se na spomenuti prostor počeli doseljavati u 7. stoljeću i bili su to Slaveni. Što se, pak, tiče teze o naseljavanju Avara na ovim prostorima, za takvu tvrdnju dosadašnja arheološka istraživanja nisu pružila argumenata. Poteškoće se, međutim, javljaju pri pokušaju pobliže atribucije grobalja 8-9. stoljeća u nas. Nesuglasice među stručnjacima suštinske su naravi, pa jedan dio autora iz velikog opreza imenuje ta groblja ranosrednjovjekovnim, drugi ih nazivaju staroslavenskima, a treći starohrvatskima. Mnogo je veći problem pitanje ranosrednjovjekovnih paljevinskih grobalja, koja bi, po logici stvari, trebala dokumentirati doseljenje i prvo vrijeme boravka novopridošloga življa na našim prostorima. Rješenje te sporne tematike na samome je početku, jer još uvijek vlada stajalište da takva groblja, odnosno grobovi, nisu dosad otkriveni, pa se time dovodi u pitanje i njihovo postojanje uopće.

Sagledavajući otkriće groblja u Dubravicama u kontekstu navedenih problema, čini nam se opravdanom nada kako će njegovo pažljivo istraživanje doprinijeti da se bar neka od otvorenih pitanja konačno počnu rješavati na temelju čvršćih argumenata. Nema dvojbe da još mnogo toga treba učiniti kako bi se uklonile toliko brojne nedoumice. Posve je jasno i to da do zadovoljavajućih odgovora nije moguće doći radom u samo jednoj znanstvenoj oblasti, nego da rješavanju tih problema valja pristupiti interdisciplinarno.